Caka je u tome da kafić kao kafić više živi od ljudi koji slušaju cajke nego od metalaca i rokera. Recimo, ja isto ne podnosim cajke, ali, paz' sad: ne idem po kafićima. Uopće. Osim kad se idem naći s nekim onako, vanserijski, pa nemamo gdje drugdje pa odemo u kafić. I siguran sam da ima puno ljudi poput mene.
S druge strane, znam da ima puno mlađih koji su stilski "na mojoj strani", ali uvijek je tu pitanje uzorka. Nekako mi se čini da cajkaroši puno više troše, a vođenje kafića je prije svega biznis. Na kraju mjeseca treba platiti režije, porez, sirovine, radnike i, na kraju, sebe. Da, volio bih da postoji neko mjesto gdje bi se puštala baš "moja" muzika, ali čak i da to mjesto postoji, nisam siguran da bih tamo redovito išao.
